Crni uštipci sa Bjelašnice

Crni uštipci se na Bjelašnici serviraju s domaćim kajmakom i sirom

 

 

Na Bjelašnici vas, sem jedinstvene prirode i svježeg vazduha, očekuju i planinarski domovi u kojima ćete čuti poneku dobru priču i počastiti se dobrim jelom. A kad stignete u Lukomir, slijedi prava gozba na domaći način.

„Došao Slovenac kod nas na Bjelašnicu, pa hoće u Lukomir. Ja mu objašnjavam kuda da krene prema selu, kojim putem, a on me zabrinuto pita: 'Šta ako se izgubim?' A ja mu kažem: 'Samo staviš 100 eura na leđa i svi ćemo te pronaći, gdje god da si'!“ kaže Emin Berilo, domaćin u domu planinarskog društva „Hojta“ iz Trnova. Sav u drvetu, planinarski dom se smjestio na maloj zaravni u selu Šabići na Bjelašnici, na oko 1100 m nadmorske visine. Iako je zaredalo nekoliko kišnih dana, dom je pun stranaca – Holanđana, Nijemaca, Francuza i nešto naših ljudi iz Sarajeva i Mostara.

Emin i Raifa Berilo u planinarskom domu "Hojta"

„A to vi hoćete da mi kažete da se kod vas sve plaća. Jeste li i vazduh počeli da naplaćujete?“ pitam Emina nakon što mi je ispričao anegdotu sa Slovencem. „Nije baš tako. Imamo tri sobe i nije neki komfor, ali sve nam je stalno puno. U redu se čeka za rezervaciju. Možda i zato što je sve tako jeftino, da ne može biti jeftinije. A sva hrana je iz organskog uzgoja i sve je naše, domaće,“  kaže moj domaćin dok njegova supruga Raifa priprema dnevni meni.

Za crne uštipke potrebno je…

„Znate li možda, francuski jezik?“ pita me Raifa usplahireno. „Nažalost, ne znam.“ „Ma, imamo danas puno Francuza na ručku, pa nikako da se sporazumijemo šta da im napravimo“, kaže zabrinuto. „Gdje su vam gosti? Sve izgleda prazno?!“ pitam. „Svi oni zorom odlaze u planinu. Šetaju i istražuju, a oko podne, eto ih gladnih i umornih. A što Englezi mogu pojesti, to u svom životu nisam vidjela“,  kaže Raifa. „Dobro, hajde da vidimo šta imate u dnevnoj ponudi“,  kažem sigurna da će se za svakog „poguziju“ tu nešto naći. „Imamo domaći sir, kajmak, kiselo i slatko mlijeko, crne i bijele uštipke,  bosansku teleću čorbu, pite, sirnicu, zeljanicu, krompirušu, sjecani burek i topu“,  nabraja Raifa.

„Šta je topa?“ „To je jedno karakteristično jelo koje se pravi u vrijeme posta Ramazana.“ „Dobro, o tome ćemo kad bude Ramazan“, mudro zaključujem. „Znate šta, napravite vi njima crne uštipke, koje sigurno nikada nisu jeli i bosansku teleću čorbu. S tim nikako ne možete pogriješiti,“ sugerišem Raifi, a ona se baca na posao. „Za crne uštipke, za četiri osobe, potrebno je:

250 g bijelog (pšeničnog), brašna,

120 g heljdinog brašna,

1 jaje,

1 kvasac (bolji je svježi, nego u prahu),

soli ( po želji),

Sa toplom vodom zamijesi se tijesto (mekše nego za pitu!), i ostavi oko sat vremena da nadođe. Za to vrijeme tijesto se jedanput dobro promiješa. Na pobrašnjenoj radnoj površini prave se jufke debljine oko 1 cm i čašom vade okrugli oblici, sve dok se tijesto ne potroši. Uštipci se prže u vrelom ulju do zlatno-smeđe boje, a zatim vade na papirne ubruse koji će upiti suvišnu masnoću. Služe se uz domaći sir i kajmak, a ako nema domaćeg, može i onaj iz samoposluge“,  kaže naša domaćica Raifa Berilo. Kašikom za sladoled vadi domaći kajmak i slaže loptice na tanjir. Između njih je domaći, masni sir. Crni uštipci presijavaju se na planinskom suncu. Miris se miješa sa mirisom planinskih trava od kojih Berile prave čaj.

Izvor: Deutsche Welle